…
Više ne prolazim ulicom Dositejevom, i nemam pojma kad neko pita gdje je to…
Više ne prolazim ulicom Dositejevom, i nemam pojma kad neko pita gdje je to…
Kako ste vi proveli 31.12.? Znate kako sam ja? Došao s posla oko pola 6, istuširao se, jeo, lego, prenijelo me i zaspao, probudio se nekad oko 10 naveče, ugasio laptop i nastavio spavat, probudio se prvog januara oko 8 ujutro. Ludilo jebote, malo je reći da sam dosadan. 😀
Kako ogavna godina jebote. Valjalo bi da sam ju proveo u nekoj vjestacko izazvanoj komi, vjerujem da bih ostao psihicki stabilniji. Nisam nesto previse ubijeđen da ce naredna biti bolja. I da, sinoc na sred puta nađem stoju. Kome je ispala, neka se javi, šifra: Za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati.
Najjbolje funkcionišem kad sam saam. Kad ikad je meni jedna Amna rekla da treba sam da živim….zauvijek. 😀
Jedino što još budi neku emociju u meni su utakmice Arsenala. Sve ostalo samo pogledom ispratim…nažalost.
Kako sam loš jebote…raspadam se. Nisam spavao ni dva sata, zakasnio pola sata na poso, ljudi mi pričaju nešto ja gledam kroz njih, užas.
Moj me život trenutno podsjeća na scenu iz filma Hadersfild u Kovinskoj bolnici koju Glogovac počinje rečenicom “Prst medicinske sestre pritiska prekidač i svetlo se pali svakoga jutra tačno u 5:45….” E tako otprilike i ja ustajem. Navijem 5 alarma, ustanem na zadnji. Jedva se nekako dignem i uglavnom dolazim 15 minuta ranije na pos'o….
Nemam pojma koji je dan, baš me briga šta se u svijetu zbiva, samo da te ubili nisu, da si još u meni živa…
Jbte, kako bi bilo dobro otići negdje gdje te niko ne zna i početi novi život. Sve češće razmišljam o toj ideji 😀
Kakav se koloplet multiglupih okolnosti meni može desiti pa to nisu istine. Specijalci nam upali neko veče u kafanu, kršenje policijskog sata, hoće da nas hapse. 😀 Realno, niđe veze, 23:15, mi taman krenuli kući kad oni banuše. Popisaše nas tamo negdje i pustiše nas kući. Sutra ujutro smo mi zvali, da pokušamo nešto srediti…