…

“U akšamske sate samujem tišinu pred kojom nastojim rasporediti misli. Boje se sastaju iznad brda Žuč. U njima mogu namirisati vrijeme koje mi steže maštarije o sutra. Ideju roditeljstva, porodice, Bosne, ideju postojanja pod pokroviteljstvom digitalnog svijeta i okrutnih ljudi koji u silnoj borbi za svoje nisu ni svjesni svoje okrutnosti. Da li je do očiju ili onog što vide? Siva slika svijeta ili sivo oko u kojem izblijede i plava i bijela? Misliti kako sve ide na dobro čini mi se dječački šareno i plitko a gledati svijet smrknutoga čela bez radovanja svjetlu s druge strana Žuči gasi u čovjeku i posljednji damar stegnutog inata spremnog da se bori. Teško je i često beznadežno pokušati sagledati suštinu života u kojem se zatičemo i planiramo biti sutra roditelji, oni koji idu. I što dublje silazim i raskopavam stvarnost, njene svakodnevnice i postupke ljudi, to mi se više odmiče od svijeta od kojeg nemaš kuda da se makneš. Sem možda u naramak raznobojnih knjiga, u naručje Boga i minulih ljudi, pod okrilje porodice daleko od svijeta što jednako gori ma šta da mu činiš.”